Međunarodni praznik rada obilježava se kao spomen na velike radničke prosvjede održane u Chicagu 1. svibnja 1886. godine, kada je u sukobima s policijom poginulo više radnika, a osmero je radnika osuđeno na smrt.
Čitavo 19. stoljeće bilo je obilježeno bezdušnim iskorištavanjem radnika. Niske nadnice i višesatni dnevni rad (od 12 pa čak i 18 sati za odrasle) iscrpljivao je ljude koji su u svim zemljama razvijenog kapitalizma štrajkovima zahtijevali dostojnije uvjete rada i života. Štrajkaški pokreti doživjeli su najveći zamah u SAD-u.
1. svibnja 1886. godine u Chicagu je prosvjedovalo oko 40.000 radnika ističući zahtjeve simbolizirane u 3 osmice: 8 sati rada, 8 sati odmora i 8 sati kulturnog obrazovanja. Policija je intervenirala oružjem i ubila šest, a ranila oko 50 radnika. Mnogo je prosvjednika uhićeno, a vođe štrajka izvedeni su pred sud. Petero ih je osuđeno na smrt, a trojica na dugogodišnju zatvorsku kaznu.
U spomen na krvoproliće u Chicagu, na 1. kongresu Druge internacionale 1889. godine, odlučeno je da će se 1. svibnja svake godine održavati radnički prosvjedi. Već od 1890. godine taj datum postaje Međunarodnim danom opće solidarnosti radništva.
