Osnovna škola "August Harambašić" Donji Miholjac

Vještina čitanja postala je sposobnost koju, čini mi se, u ovo suvremeno, tehnologijama bogato doba, olako shvaćamo. Roditelji su često ponosni jer njihovi prvašići  već u rujnu mogu prepoznati napisanu riječ. Ulažemo trud da što prije dijete naučimo prepoznati slova i slagati ih u riječi i rado se time hvalimo kada je dijete uspješno u tome. No, velik broj učenika u višim razredima koji imaju problem s čitanjem, a samim time i s praćenjem i učenjem znatnog broja nastavnih predmeta, upozorava nas da negdje postoji problem.

Zadovoljni smo našim najmlađim učenicima, jer uistinu tijekom prve godine svog osnovnoškolskog obrazovanja, najveći broj njih uspješno i bez većih teškoća svlada tehniku čitanja. No, kada poslušamo kako čitaju učenici petih razreda, moramo se zapitati – što se to dogodilo?

Zato svake godine upućujem poziv trećim razredima, koji ga rado prihvaćaju, i jedan nastavni sat učenici naglas čitaju njima nepoznatu pripovijetku hrvatskih autora. U ovom školskom uzrastu još je moguće, ne samo uočiti, nego i upornom vježbom, popraviti i usavršiti vještinu čitanja. Dakle, ova radionica zamišljena je poput semafora koji će ukazati, i učiteljima i učenicima, moramo li na vještini i izražajnosti čitanja dodatno poraditi ili imamo slobodan prolaz u buduće čitalačke izazove.

Učenici 3.b razreda svakako zaslužuju pohvalu za hrabrost jer su, bez ustručavanja, svi do jednog, pristali čitati naglas nepoznati tekst. I ne samo to, mora ih se pohvaliti jer su uistinu pažljivo slušali svoje razredne prijatelje. 

Važno je njegovati kulturu slušanja, jer nikome od nas nije ugodno ustati se pred svima i truditi se što točnije i izražajnije pročitati svoj odlomak, pogotovo ako nas ostatak razreda ne sluša ili pričanjem ometa. Slušajući jedni druge pokazujemo da poštujemo onoga tko priča i da nam je važno čuti što nam ima za reći. Time dajemo do znanja poznajemo kulturu razgovora i nam bonton nije nepoznata riječ.

Mala vila rasla je i smanjivala se tijekom nastavnog sata, a učenici 3.b lijepo su primijetili da se u priči zapravo govori o učinku koji prava ljubav ima na svakoga od nas. Time su dokazali da su uistinu priču pročitali s razumijevanjem, što je ponekad problem kada glasno čitamo.

I sami učenici priznali su da se kod nekih od njih osjeti nesigurnost u čitanju. Ponekima je teško čitati točno  i pri tome još paziti na izražajnost pročitane rečenice. Moramo razumjeti da trema učenicima ponekad stisne grlo i pomiješa slova i ne smijemo biti strogi prema njima. Bar polovina razreda svoju vještinu čitanja pažljivo njeguje i pravi ih je užitak slušati kako čitaju. Ostali učenici trebaju samo slijediti njihov primjer – slobodno vrijeme ispuniti raznobojnim slikovnicama i pričama koje će naglas čitati roditeljima, mlađoj braći i sestrama, bakama….

Čitanje se vježba čitanjem i roditelji trebaju biti svjesni da se vještina čitanja ne uči samo u prvom razredu i nikako nije svladana s naučenom abecedom. Kao i svaka sposobnost i čitanje zahtjeva mnogo uporne vježbe i predanog rada i nakon prvog razreda.  U protivnom i ono stagnira i kroz koju godinu postaje mrska, naporna i teška radnja koju nastojimo izbjeći. Kako bi si olakšali obaveze koje nas tek čekaju, važno je na vrijeme svladati potrebne preduvjete. Čitanje je svakako jedan od njih.

                                                                               školska knjižničarka A. Hat