Početak božićnog razdoblja mogli bismo vezati i uz blagdan Svete Barbare (4. prosinca). Sveta Barbara je jedna od adventskih glasnica, koja nam naviješta Božić. U nekim krajevima se uz spomendan Sv. Barbare veže običaj sijanja božićne pšenice, a u nekim se krajevima (osobito njemačkog govornog područja) na taj dan odreže grana voćke (trešnje, višnje, šljive) i stavi u vodu kako bi procvjetala do Božića.
Sv.Barbara se ubraja među 14 svetih pomoćnika u nevolji, odnosno u skupinu svetaca kojima se vjernici obraćaju moleći zaštitu od bolesti i svake druge nevolje.
U umjetnosti se Barbara prikazuje s mačem i kaležom u ruci te kulom ispod njezinih nogu.
Blagdan Sv. Barbare u sebi sadrži neka folklorna obilježja tipična za božićno vrijeme. U nekim našim krajevima stavlja se žito u tanjuriće, koje proklija i zazeleni se do Božića (drugdje se ovaj običaj veže uz dan Sv. Lucije), ide se u obilazak djece po selu, uz darivanje poležaja (čestitara). U nekim su krajevima manje grupe djece ujutro obilazile selo od kuće do kuće, recitirajući prigodnu pjesmu, koja se ponavlja i za božićnih ophodnji, a ukućani su ih darivali jabukama, sušenim voćem ili sitnim novcem. Upravo zbog toga i ne iznenađuje podatak da za Svetu Barbaru ponegdje u puku postoji naziv Mali Božić (Mikleuš).
Vjerovalo se da onaj koji počne raditi metlu na Barbarinjo, radi je do Badnjaka, a pomoću te metle može uhvatiti kradljivca. Tu metlu je trebalo odnijeti na polnoćku i zatim pospremiti. Kada je nešto posijao ili posadio, obišao je tom metlom tri puta oko te zemlje i ako je došao lopov više nije mogao otići, dok ga se s tri udarca metle nije oslobodilo.
U zemljama njemačkog jezičnog područja odreže se na blagdan Sv. Barbare grančica trešnje, stavi je se u vodu i na toplo pa ta grana za Božić procvjeta.
